Paček: Bilo je ovo dobro iskustvo jer sam naučila nešto novo o filmu i moje je mišljenje bilo važno
Naša učenica Petra Paček, članica je ovogodišnjeg Dječjeg žirija Festivala prava djece. U Žiri je pozvana zahvaljujući tome što je lani naš film sudjelovao na tom Festivalu i zato što smo sudjelovali u projektu “Filmom do senzibilizacije”.
Od Paček smo doznali da je prethodne dvije subote sudjelovala u online edukaciji koju je organizirala udruga “Alternator”. Ta udruga organizira Festival prava djece, a ove godine održava se 17. Festival. Tema Festivala je sprečavanje nasilja među djecom i mladima i dobro je što su ga priliku imali vidjeti učenici u svim školama u Hrvatskoj.
– Na online edukacijama filmologinja Nika Petković, govorila nam je o filmskim rodovima i žanrovima, filmskom jeziku (kadar, plan, perspektiva…) montaži, ali i o tome da je za ocjenjivanje nekog filma najvažnije uočiti što je u tom filmu nama zanimljivo – rekla nam je Paček. Dometnula je i da su nakon edukacije morali pogledati sve filmove za osnovnoškolski uzrast i napisati nekoliko rečenica o tim filmovima i dati im svoju ocjenu. Potom su se ocjene svih triju članova žirija zbrojile i podijelile s tri. Film s najvećom prosječnom ocjenom izabran je za najbolji. – Izabrali smo animirani film Phobiu. Taj film govori o strahovima. Ja sam ga gledala i na 63. Reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece, gdje je također dobio prvu nagradu Ocjenjivačkog suda djece. Film su snimili članovi Škole crtanog filma Dubrava iz Zagreba – kazala nam je naša kolegica Paček, dometnuvši da je sudjelovanje u radu Dječjeg žirija za nju bio novo iskustvo. – Novo, ali pozitivno jer sam nešto novo naučila o filmu i moje je mišljenje bilo važno – rekla nam je na kraju Paček.
Podsjećamo da je ovaj Festival jedini inkluzivni festival u Hrvatskoj jer su svi filmovi prilagođeni gluhim i slijepim osobama. Baš te prilagodbe filmova za gluhe i slijepe naši petaši i šestaši prošle godine načinili su za dva filma naše filmske grupe u okviru projekta “Filmom do senzibilizacije.” /Ena Dubrava, 8. a/