U tvornici brze mode u Bangladešu poginulo 1138 ljudi

0
378
Tvornica Rana Plaza u Bangladešu nakon urušavanja 2013. - Izvor: Wikipedia

Četiri osmašice ovih su dana za eTwinning „Fast or sustainabile fashion“ („Brza ili održiva moda“) pripremale dnevnik modnog otiska. Jedan od zadataka bio je da uz odjeću koju su nosile tokom dva tjedna, i onu koju su kupile u prosincu, istaknu zemlju u kojoj je odjeća proizvedena.

Analiza koju smo proveli nakon upisivanja podataka u tabele pokazala je da je većina odjeće proizvedena u Bangladešu, Kini, Pakistanu i Indiji, Vijetnamu, Kambodži i Mianmaru. Potvrdu da nije čudno što je na najviše naših etiketa pisalo da odjeća dolazi iz tih zemalja pronašli smo na internetu. Naime, tamo smo pronašli podatke da su  upravo te zemlje najveći proizvođači odjeće na svijetu. Kina je broj jedan, a Bangladeš  je drugi izvoznik odjeće u svijetu.   

No, kad smo pretraživali podatke uz Bangladeš nam je „iskočio“ i jedan tragični podatak. U toj je zemlji  24. travnja 2013. u urušavanju tekstilne tvornice  Rana Plaza poginulo 1138 ljudi, a još oko dvije tisuće njih je ozlijeđeno. Ta je tvornica između ostalih šivala i za brandove Primark, Benetton i Mango. Primark je irski brand, a Benetton i Mango su talijanski i španjolski. Razlog zašto se njihova, i odjeća drugi brandova,  šije u Bangladešu, Pakistanu… je jeftini ljudski rad. U Bangladešu je nakon velikog štrajka 2018. minimalna plaća povećana na 94 dolara mjesečno, a prije je iznosila svega 69 dolara. Osim znatno manjih plaća radnika, u azijskim zemljama su i propisi o sigurnosti na radu znatno blaži nego na području EU.

Nakon urušavanja tvornice Rana Plaza 2013. – Izvor: Wikipedia

Za nesreću u Bangladešu kažu da je jedna od najvećih industrijskih nesreća u svijetu, a nakon pogibija tih ljudi počelo se otkrivati u kakvim lošim uvjetima rade tekstilni radnici u Bangladešu, ali i drugim zemljama. Od tragedije u Bangladešu sve se češće govori o tome kako radnici šiju u prenatrpanim postrojenjima, bez odgovarajuće ventilacije, o vrlo niskim plaćama i drugim nehumanim radnim uvjetima u takvim tvornicama.

Rezultat pritiska sindikata i javnosti je i sporazum nazvan  Bangladesh Accord. Sindikati koji su ga osnovali tražili su, između ostalog, da brandovi pomognu u plaćanju  inspekcija koje bi kontrolirale radne uvjete u tvornicama. No, u Bangladešu je oko 4,4 milijuna ljudi zaposleno u tvornicama tekstila, a još oko 2 milijuna radnika nije zaštićeno tim sporazumom.

Nakon ovih podataka koje smo iznijeli može se zaključiti da brza moda nije sporna samo zbog štete koju nanosi prirodi i zdravlju ljudi. /Lorena Črnek, 8. a/