Lina: volontiranje je za mene sreća i nešto što me ispunjava
Lina Blagaić, učenica završnog razreda jezičnog smjera splitske Prve gimnazije, i Ivan Gudelj, student prve godine medicine u Splitu, od svojih vršnjaka razlikuju se po tome što već više od 10 godina volontiraju. S volontiranjem su započeli još u osnovnoj školi, a nedavno uz Međunarodni dan volontera proglašeni su regionalnim ambasadorima volontiranja u Dalmaciji. Do ovih divnih mladih ljudi koji zrače toplinom i pozitivnom energijom dovela nas je radijska emisija Civilno društvo, a s njima smo jučer razgovarali online. Ivan je s nama razgovarao u pokretu jer se upravo vraćao na predavanje na fakultet nakon jednog volontiranja za međunarodnu udrugu studenata medicinskog fakulteta, a Lina nam se javila sa Šolte iz svog doma. Ona svakodnevno katamaranom putuje sa Šolte u Split u školu i još pješači iz luke do svoje kuće. Na vožnju katamaranom utroši svaki dan 2 sata (putovanje traje 1 sat u jednom smjeru), a pola sata treba joj u jednom smjeru za pješačenje od luke do njene kuće. Unatoč svemu ona svaki tjedan dva do tri puta volontira.
Otkad volontiraš i tko te motivirao na volontiranje?
Lina: Počela sam u u drugom ili trećem razredu osnovne. Tada ustvari još nisam bila svjesna što je to volontiranje, ali u školi je postojao volonterski klub kao izvannastavna aktivnost. Tada je bilo cool ići na izvannastavne aktivnosti i ostajati poslije nastave. Poticali su me roditelji, učitelji, ali najviše tadašnja pedagoginja.
Ivan: Volontiram već 10 – 11 godina od trećeg ili četvrtog razreda. Najviše sam sebe motiviram jer volim biti aktivan i stalno se nečim baviti. Mislim da sam prvi puta volontirao s kolegama iz razreda na štandu Udruge Most.
Što za tebe znači volontiranje?
Lina: To je za mene sreća i nešto što me ispunjava. Sjećam se kad sam nakon korone krenula u srednju školu. Išla sam u školu vraćala se učila i osjećala sam da mi dan nije ispunjen. Onda sam se opet započela s volontiranjem i otad sam opet ona Lina kojoj je volontiranje sastavni dio života.
Ivan: Željenje, a ne moranje jer mi volontiramo iz svog srca. To je nešto što je meni drago, što me ispunjava pomaže mi da se izgradim i da vidim kakav je svijet oko mene.
Volontiraš li stalno preko iste udruge i koje si sve poslove obavljao/obavljala tijekom volontiranja?
Lina: Od kako sam u srednjoj školi volontiram u splitskoj udruzi DYXY. To je udruga koja se bavi pomaganjem učenicima s problemima u čitanju, pisanju i učenju. Dolazim dva, tri puta tjedno, ovisno o školskim obavezama. Po potrebi volontiram i u školi na Šolti, kad im treba neka pomoć. Zadnji puta sam im pomagala kad su vodili učenike na izlet u Zadar. Dok sam bila član školskog volonterskog kluba dosta smo radili sa starijima. Npr. mi smo na radionicama njih učili kako s mobitelima, a oni nas plesti.
Ivan: Uključen sam u rad više udruga. Upravo sad se vraćam s jednog volontiranja koje obavljam za međunarodnu udrugu studenata medicine. Kolegica i ja išli smo u jednu srednju školu držati predavanje o HPV-u.
Lina je volontirati išla i neposredno nakon proslave svog 18. rođendana, spavala je nakon povratka s volontiranja
Koji volonterski posao ti se najviše svidio i zašto?
Lina: Volim biti s djecom i pomagati im u svladavanju čitanja i u učenju. I djeca si međusobno pomažu, oni stariji mlađima i to je kao u nekoj obitelji kad sam s njima, ali i djeca i ja jako volimo kad idemo na terapijsko jahanje u jedno selo u blizini Splita. Naime, naša udruga ima konje za terapijsko jahanje i djeca obožavaju ići tamo, a i ja. Ta nas druženja na otvorenom još više povezuju.
Ivan: Sviđa mi se ovo što sad radim kad predajemo srednjoškolcima i tako širimo javno zdravstvenu kulturu, ali volim i drugačije aktivnosti. Posebno one kad pomažem ljudima s margina društva. Ljudima koji razmišljaju kako će preživjeti dan. To su mi najdraža volontiranja, iz njih izađeš kao bolja osoba. Npr. pomagao sam na pakiranju i raspodjeli humanitarne pomoći ljudima u socijalnoj potrebi i u doba korone. Znao sam s tim ljudima i popričati kad bismo im uručivali pomoć i tako sam saznao puno toga o životu.
Možeš li nam ispričati neku zgodu s nekog od tvojih volontiranja?
Lina: Nedavno sam slavila 18. rođendan i svi moji prijatelji došli su k meni na Šoltu. Bilo je to u petak, ali već u subotu u 7 sati ujutro moja Udruga je u sklopu aktivnosti 72 dana bez kompromisa išla na Žrnovnicu. S njima sam išla i ja. Odlučila sam tako prije rođendana i nije mi bilo teško preskočiti to spavanje, spavala sam nakon povratka s volontiranja.
Ivan: Kolegica i ja smo prošli tjedan pogriješili školu u kojoj smo trebali držati predavanje. Škole su jedna do druge, a mi smo ušli u razred koji je tad imao ispit, dok su nas u drugoj školi čekali da im održimo predavanje.
Što za tebe znači ova titula ambasadora volontiranja?
Lina: Ponosna sam što smo Ivan i ja dobili ovo priznanje. Mislim da je završilo u dobrim rukama. On je na fakultetu, a ja u srednjoj školi gdje je veliki broj mladih koje možemo poticati na volontiranje.
Ivan: To je kruna našeg desetogodišnjeg volonterskog rada i lijepa zahvala za ono što smo radili do sada.
Ima li u tvojoj sredini školi/fakultetu dosta volontera?
Lina: Nema dovoljno i željela bih da Ivan i ja uspijemo zainteresirati što više mladih za volontiranje.
Ivan: Poražavajuće je da je prije korone volontiralo 11 posto ljudi, a sada samo 7 posto. Malo naših vršnjaka volontira, trebalo bi nas biti više.
Jesi li ti osobno nekog potaknula/potaknuo da postane volonter?
Lina: Neke moje prijateljice su počele volontirati u Udruzi DYXY, gdje i ja volontiram. Možda nekad ispadnem i dosadna s tom mojom agitacijom, ali ja sam se preporodila kad sam krenula ponovo volontirati i voljela bih da i drugi dožive takvo iskustvo.
Ivan: Da, jer ja ih često pozivam da idu sa mnom. Pogotovo sad na faksu, svi se nekako potičemo, držimo ta predavanja i provodimo javno zdravstvene aktivnosti po gradu.
Zašto bi mladima preporučila/preporučio da volontiraju.
Lina: Volontiranje pruža priliku mladima da steknu nove vještine, upoznaju nove ljude, razvijaju empatiju i solidarnost prema drugima i pridonesu pozitivnim promjenama u zajednici. Meni je upravo iskustvo volontiranje pomoglo otkriti neke moje interese i zato sad razmišljam o upisivanju studija logopedije ili socijalnog rada. Volontiranje je i odličan način za razvijanje samopouzdanja i rekla bih da unosi osjećaj svrhe u našim mladim životima.
Ivan: Volontiranje nam pomaže i da gradimo sebe kao osobe. Kroz volontiranje svi postajemo jedno veliko srce koje će u svakom trenutku na kugli zemaljskoj biti u prilici pomoći onima koji pomoć trebaju, a zauzvrat se volonteri osjećaju sretnim i ispunjenim. Pozivam vas da se uključite, vremena se uvijek nađe ukoliko se želi. /Ines Martinek 7. a; Lucija Vukoić 8.a; foto: privatna arhiva Line Blagaić/