Mladi Iranac pričao nam je o tome kako je biti izbjeglica u Hrvatskoj

0
1212

Obožava pjesme Olivera Dragojevića, punjenje paprike i pršut, a od začina vegetu. Najdraži mu je dio Hrvatske Dalmacija, posebno otok Prvić. No, on nije Hrvat, nego osamnaestogodišnji Iranac, zaraznog osmijeha. Upoznali smo ga sudjelujući na online razgovoru o problemu izbjeglica u organizaciji Festivala tolerancije. Dio je to njihova programa “Film i diskusija” koji organiziraju na platformi Dijalogija. Sudjelovanje u razgovoru uključivalo je i obavezu gledanja kratkog filma o izbjeglicama i organizacijama koje im pomažu. Kao predstavnice naše škole na ovom događanju, film na platformi Vimeo pogledale smo Lara Trušček i ja.
Moderator razgovora, filmski kritičar Hrvoje Pukšec, na početku nas je upoznao sa značenjem termina izbjeglica. Rekao je da su izbjeglice ljudi koji su prisiljeni otići kako bi spasili svoje živote i živote svojih najbližih. Migranti, posebno ekonomski, oni su koji sami odlučuju otići iz svoje zemlje da sebi i svojoj obitelji osiguraju bolje životne uvjete.

Moderator razgovora, filmski kritičar Hrvoje Pukšec, na početku nas je upoznao sa značenjem termina izbjeglica. Rekao je da su izbjeglice ljudi koji su prisiljeni otići kako bi spasili svoje živote i živote svojih najbližih. Migranti,  posebno ekonomski su oni koji sami odlučuju otići iz svoje zemlje kako bi sebi i svojoj obitelji osigurali bolje životne uvjete.  

Mladić iz Irana, jedan je od onih kojima je život bio ugrožen te je iz Irana pobjegao zajedno sa sestrama i s majkom. No, on i njegova obitelj nisu pobjegli iz političkih razloga ni zbog ratnog stanja ili vjerskih uvjerenja, što su najčešći razlozi izbjeglištva. Oni su pobjegli zbog nasilnog oca koji je majci prijetio da će je politi kiselinom. Njegove sestre planirao je udati s devet godina, a njega je s navršenih 12 godina prisilio da napusti školu i pronašao mu je posao u bravarskoj radionici. Majka u obitelji nije imala nikakva prava, a iranska policija nije reagirala na majčine prijave. Od straha za vlastiti život i za živote svoje djece, majka je s djecom je napustila Iran.

Mojoj majci na hrvatskoj granici pružili su medicinsku pomoć ne pitajući je za dokumente

Lara Trušček na radionici je aktivno sudjelovala postavljajući pitanja

U Hrvatsku su došli prije dvije i pol  godine i to nakon 11 mučnih mjeseci izbivanja iz svog doma.  – U Beogradu smo bili gotovo devet mjeseci, zatim u Bosni. Prije nisam niti znao za Hrvatsku. Slučajno smo završili u Hrvatskoj jer je moja majka na granici ozlijedila nogu. Odmah su joj pružili medicinsku pomoć ne pitajući je za dokumente. Ljudski su se ponijeli i na kraju smo ostali ovdje – ispričao nam je mladi Iranac. Doznali smo i da je taj humani postupak prema njegovoj majci bio razlog što je upisao u medicinsku školu u Zagrebu, gdje sada pohađa treći razred.

Već je dobro savladao hrvatski i ima puno prijatelja u školi. – U školi sam prva  izbjeglica i prvi Iranac – ispričao nam je mladić, dodavši da mu je najdraži predmet Anatomija i fiziologija te da bi rado studirao medicinu.

Odgovarajući na pitanja sudionika razgovora, mladi Iranac nam je rekao da nije imao problema otkako je u Hrvatskoj. – U školi sam dobro prihvaćen i imam puno prijatelja od samog početka – rekao je. No, dobro i on vraća dobrim te volontira u Crvenom križu, a u Prihvatnom centru “Porin” izbjeglice podučava hrvatskom jeziku.

U Hrvatskoj nema puno azilanata (izbjeglica kojima neka država pruža zaštitu na području svoje države jer im je u njihovoj državi bio ugrožen život). Svega  oko 1000 ljudi dobilo je u Hrvatskoj status azilanata u posljednjih 10 godina. O njima u Hrvatskoj brine UNHCR – Međunarodna organizacija za zaštitu izbjeglica te Isusovačka služba za izbjeglice. Dajana Ravlija, predstavnica  Isusovačke službe za izbjeglice, rekla je da je i ona dijete izbjeglica rođeno u Njemačkoj. Govoreći o svom iskustvu u radu s izbjeglicama rekla je da ih treba upoznati, a ne svoj stav o njima temeljiti na predrasudama. – Ima ljudi koji prenose predrasude govoreći kako izbjeglice žele islamizirati Europu.  Ja izbjeglice doživljavam prije svega kao ljude i tako im pristupam, a svoj posao rado radim  zbog ljudi poput ovog mladića iz Irana – rekla je Ravlija, dodavši kako ljudi čiji je život ugrožen zaslužuju pomoć.

Nažalost u ovaj razgovor o ozbiljnoj temi nisu se svi sudionici uključili s dobrim namjerama. Bilo je naših vršnjaka koji su se u chatu koristili neprimjerenim izrazima i razgovor ometali različitim zvukovima. Ipak je nas, koji smo imali dobre namjere i željeli upoznati mladog izbjeglicu iz Irana, bilo više. Zato se  nadam  da se on tijekom ovog razgovora osjećao dobrodošlim kao i u svojoj školi. /Lea Hrandek, 7.b; foto: preslika ekrana/