Nogometni klub Partizan pruža priliku mladim nogometašima koji tek započinju karijeru. Mladi igrač, Strahinja Pavlović, potpisao je profesionalni ugovor s Partizanom, iako ima tek 17 godina.
Dan prije navršene 18. godine, 23. svibnja 2019. godine, Pavlović je s Partizanom osvojio svoj prvi trofej u profesionalnoj karijeri. Bilo je to na stadionu „Rajko Mitić“ nakon što je Partizan u finalu Kupa Srbije pobijedio Crvenu zvezdu. Godinu dana kasnije, već je bio bio je poznati igrač. Osim što igra za Partizan, igra i za reprezentaciju Srbije. Mnogi veliki europski klubovi željeli su Pavlovića u svojim klubovima, a on je napokon potpisao za Monaco.
S ovim mladim nogometašem napravili smo intervju na Međunarodni dan sporta. Izuzetno za naš časopis Pavlović nam je govorio o svojim školskim danima, karijeri, odnosima s navijačima, treninzima za vrijeme koronavirusa i svojim planovima za budućnost.
Kakve uspomene imate iz svoje osnovne i srednje škole?
Za obje škole vežu me lijepe uspomene. U osnovnoj školi stekao sam puno prijatelja s kojima i danas održavam vezu. Do sedmog razreda pohađao sam osnovnu školu u Šapcu, ali potom sam se preselio u Beograd gdje sam završio osmi razred i srednju školu.
Jeste li voljeli školu i koliko vremena ste imali za učenje?
Volio sam školu dok sam bio u Šapcu. Moj omiljeni predmet bio je Povijest. Sudjelovao sam na natjecanjima i bio sam odličan učenik. Tad sam imao vremena za sve. Redovito sam pohađao školu, trenirao i imao malo slobodnog vremena za sebe. Kad sam se preselio u Beograd, imao sam vrlo malo vremena za školu, jer sam već znao da je nogomet ono što želim raditi i da bih želio postati profesionalni nogometaš. Naravno, nisam mogao napustiti školu. Pohađao sam nastavu dok sam mogao. Kad sam ušao u prvi tim, bio sam učenik drugog razreda. Završio sam tu godinu, ali više nisam mogao nastaviti dalje.
Koji je Vaša omiljena međunarodna utakmica i zašto?
Najdraži meč je onaj s Moldeom, kad smo ga pobijedili kao gosti. Naravno, utakmice protiv Manchestera su sjajno iskustvo. Žao mi je što ih nismo pobijedili u Beogradu.
Jeli vam žao što ste napustili Partizan?
Naravno da mi je žao što sam morao otići. U Partizan sam došao kao četrnaestogodišnjak. No, radujem se novim iskušenjima i šansama da se dokažem. Osjećaji su pomiješani.
Kakav je tvoj odnos s navijačima?
Svi igrači imaju sjajne odnose s navijačima. Jako nam je drago što ih u velikom broju možemo vidjeti na stadionima. Kad vas ljudi dođu vidjeti, to je vrlo motivirajuće i utječe na vas da još više želite pobjedu.
Koliko „Grobari“ (navijači Partizana) pomažu Partizanu?
Uvijek nam pomažu i motiviraju nas. Bez navijača nogomet ne bi bio isti. Imamo sjajne obožavatelje.
Kako ste „preživjeli“ izolaciju u kući?
Nije bio teško. Provodio sam vrijeme sa svojom obitelji, gledajući filmove, čitajući knjige, igrajući Sony Play Station … Nije mi nedostajalo ništa osim nogometa. Da smo igrali utakmice ili imali treninge, ne bih osjećao da sam u izoloaciji. No, trenirao sam svaki dan. Vrijeme u izolaciju iskoristio sam da poboljšam neke stvari koje su mi nedostajale u nogometnom smislu.
Kako ste uspjeli ostati u formi?
Svaki je igrač dobio svoj vlastiti program. U početku dok nam nije bilo dopušteno, nisam trčao vani, ali od prvog dana sam trčao unutra na stazi.
Imate li neku poruku za djecu koja su zainteresirana za bavljenje sportom?
Naravno. Vrlo je važno vjerovati u sebe i imati podršku svoje obitelji. Naporni rad uvijek se isplati. Ja sam pravi primjer.
Fotografije: Partizan
Specijalna zahvala Biljani Obradović, PR manager Partizana
Novinar: Sanja Ivanović
Originalni članak objavljen je u školskom digitalnom časopisu Đačka iskra
