Filmska radionica
Snimili smo film “Paradajz nije krumpir”
Sve je završilo u suzama jer tako je to kad se nalazite na filmskoj radionici Malog DOKUarta. Tamo prijateljstva počinju sramežljivošću, razvijaju se kroz smijeh, a završavaju suzama zbog rastanka.
Na ovogodišnjem jubilarnom 10. DOKUartu, zahvaljujući uvrštavanju našeg filma Uljez na Mali DOKUart, boravila sam na radionici koju su vodili poznati umjetnici, redatelj i montažer Damir Čučić i snimatelj Boris Poljak, a asistent im je bio student montaže Tihomir Vrbanec.
Tijekom šestodnevnog trajanja radionice (od 3. do 9. listopada), voditeljima smo nadjenuli nadimke koje smo našli na Google tražilici. Voditelj Čučić tako je postao Damiša, voditelj Poljak Boriša, a asistent Vrbanec, Titiša. Nadimak Katiša dobila je učiteljica Katica Šarić, iz zagrebačke OŠ Rudeš. Ona je prva četiri dana pazila na sve nas polaznike smještene u bjelovarskom hotelu Central. (Osim nas četvero smještenih u hotelu, na radionici je sudjelovalo i 7 učenika iz bjelovarskih osnovnih škola).
Nadimke smo si nadjenuli i međusobno. Tako je polaznik Karlo postao Kajce, moja draga cimerica Ana Krišto i druga Ana, bili su Ni i druga Ni. Bernad je bio poseban slučaj. Njemu smo dali puno nadimaka (nijedan nije iz Google tražilice), pa smo ga zvali Bero, Bono, Becky…
Na radionici smo učili kako se snima dokumentarni film, a svoj radionički dokumentarac sniman na bjelovarskoj tržnici nazvali smo Paradajz nije krumpir. Za razliku od prije dvije godine, kad sam također bila na radionici Malog DOKUarta, ovaj puta mi se više sviđalo raditi na montaži filma i to zbog kolege Titiše, našeg super mentora. (Inače, izraz kolega „pokupili“ smo od voditelja Čučića, koji je nas polaznike stalno nazivao kolegama.)
Dirnuo me film Djeca tranzicije
Titiša nam je dopuštao čak i da jedemo za montiranja filma, pa je u prostoriji za montažu bilo svega: čipsa, skittlesa, kestena…, a na kraju smo zube čistili orbitom. Film smo montirali u profesionalnom programu AVID. Dosta smo se namučili jer su nam ljudi na tržnici puno toga ispričali, a ponekad su i zamuckivali, pa je trebalo puno „rezati“.
Osim što smo snimali svoj film, svako veče smo gledali festivalske dokumentarce. Osobito su mi se svidjela dva Oko svijeta u 50 koncerata i Djeca tranzicije. Prvi govori o jednom orkestru i tome kako njegovi članovi doživljavaju klasičnu glazbu. Imali smo i priliku razgovarati s Haddy Honigmann, autoricom tog filma. Ona je bila oduševljena boravkom na fesivalu. Rekla nam je joj se sviđa drveće i nebo u Hrvatskoj, a prije svega ljudi koji su je ovdje ugostili. Film Djeca tranzicije jako je emotivan i baš me dirnuo. Govori o pomalo zapostavljenoj djeci i o nasilju preko interneta zbog kojeg se jedna djevojka i ubila… Film je rasplakao mnoge u kino dvorani.
No, prijeđimo na ljepše teme. U hotelu je svaka večer bila ispunjena smijehom. Gotovo smo se više smijali nego što smo jeli. A znate kako je, kad jednom počneš, sve ti je smiješno. Jednu večer smo organizirali natjecanje u disciplini “tko će duže izdržat, a da ne prasne u smijeh”. Pobjednik je bio Karlo (Kajce).
Sve u svemu u Bjelovaru sam puno naučila o filmu, a bilo je i vrlo zabavno. Stekla sam nove prijatelje i bilo mi je teško rastati se od njih i zato sam plakala na rastanku. Voljela bih da se iduće godine opet svi skupa družimo u Bjelovaru. /Jasmina Funtak, 7.b; fotografije Srđan Papić i S.L./
