Sport i zdravlje

Dva sata tjelesnog u školi je premalo za razvijanje navike aktivnog načina života

S Ivanom Svobodom, mladim kineziologom i sinom naše učiteljice Blaženke, razgovarali smo u povodu prvog Europskog tjedna sporta. Pitali smo ga što on misli kao stručnjak, ali i sportaš koji se bavio vrhunskim natjecateljskim sportom (trenirao košarku za klubove u prvoj ligi, a neko vrijeme bio je i kapetan KK Križevci), zašto je poželjno baviti se sportom i kakve veze sport ima sa zdravljem.

Klinček: Što mislite o inicijativi Europskog parlamenta da se ovaj tjedan u Europi po prvi puta obilježi tjedan sporta?

Moja generacija nekad je znatno više boravila vani i igrala se. Danas su djeca puno više u zatvorenom prostoru i sjede uz računalo, pa se posljednjih godina uočava sve više problema s motorikom i viškom kilograma. Zato je svaka akcija koja promiče bavljenje sportom dobro došla kako bi se mladima ukazalo na prednosti koje sport pruža.

Klinček: Možete li nam pojasniti odnos između sporta i zdravlja?
Ljudsko tijelo po svojoj konstrukciji stvoreno je za kretanje. Za naše kosti, mišiće, zglobove, kretanje je potrebno kao što je to hrana i voda. Zbog manjka kretanja skloniji smo pretilosti, tj. gomilanju viška energije i masti u organizmu. Kretanje povećava naš aerobni kapacitet, mišićnu snagu, motoričke vještine. Pozitivno djeluje na metabolizam, na kardiovaskularni sustav …. Dakle, sport kao organizirana, sustavna i programirana aktivnost vrlo pozitivno utječe na zdravlje. No, valja istaknuti da bilo kakvo kretanje ima pozitivne učinke na ljudsko zdravlje, i različiti oblici rekreacije, ali i fizički rad čine dobro ljudskom tijelu.

Klinček : Možemo li govoriti o razlikama u odnosu na zdravlje između rekreativnog i vrhunskog sporta?
Tu je sad ona mala, ali u biti velika razlika obzirom na to da vrhunski sport, pogotovo u današnje vrijeme ide do krajnjih ljudskih granica. Pogotovo je problematično kad se u sport upliću i nekakva nedozvoljena sredstva, kojima se želi iz svog tijela izvući zadnji atom snage. Može se reći da je kod vrhunskih sportaša zdravlje u nekim situacijama ugroženo, no zato u vrhunskom sportu timovi liječnika, nutricionista, masera … kontroliraju zdravlje i savjetuju sportaše kako ne bi narušili zdravlje.

Klinček: Postoji li neke preporuke o dobi za početak bavljenja vrhunskim natjecateljskim sportom?

Kod većine sportova u nekakav sustav ozbiljnijeg treniranja nije poželjno ulaziti prije desete, jedanaeste godine. Sve prije toga bi se trebalo svoditi na nekakve univerzalne sportske škole, odnosno bazične sportove tj. plivanje, atletiku i gimanstiku jer ti sportovi razvijaju široki spektar motoričkih i funkcionalnih sposobnosti. Naime, svaki sport ima svoje specifične kretnje, pa ako se dijete odmalena krene baviti isključivo jednim sportom, ostane limitirano za ostale motoričke sposobnosti. Nije problem ako dijete počne trenirati nogomet ili košarku s 8 ili 9 godina, ali bi se tad uz to trebalo baviti i nečim drugim, npr. atletikom.

Klinček: Bismo li i za koje sportove mogli reći da su izrazito korisni za zdravlje?
Teško je reći koji je najzdraviji, možda npr. zvuči apsurdno, ali je činjenično utvrđeno da u borilačkim sportovima ima najmanje ozljeda. Kao što sam već spomenuo i za uspjeh u sportu, ali i za zdravlje, korisno je u svijet sporta ući preko nekog bazičnog sporta. Plivanje kao jedan od bazičnih sportva, jako je dobro za zdravlje jer se odvija u vodi, stoga nema opterećenja na zglobove, nema reakcije podloge, nema skokova, doskoka, udaraca. Sve se odvija u vodi i čisti je mišićni rad, nema tih nabijanja u zglobovima, kostima, ligamentima. Zato je plivanje dobro za relaksaciju, ali i kao dopunski sport.

Klinček: Prema najnovijem istraživanju Eurobarometra čak 65 posto odraslih osoba u našoj zemlji vrlo rijetko ili nikada ne vježba. Još više zabrinjava podatak o velikom udjelu nedovoljno aktivne djece i adolescenata. Što je prema Vašem mišljenju uzrok tome da tako veliki broj odraslih i mladih u Hrvatskoj ne mari za tjelesnu aktivnost?
Kod nas prije svega nedostaje kultura bavljenja rekreativnom aktinošću. U Hrvatskoj vlada mentalitet – dam malog u sport, a ako ne bude Ronaldo ne treba trenirati. Dakle, razmišlja se na način ili ću biti najbolji u nekom sportu ili više neću biti u sportu. Mislim da nedostaje programa za djecu i mlade koji nisu u sustavu treninga te programa za odrasle koji rade sjedećki.

Klinček: Po vašem mišljenu što bi se moglo učiniti da se promjeni takav odnos prema tjelesnoj aktivnosti? Što bi mogla učiniti škola?
Mramo se potruditi da kretanje, tjelesna aktivnost, postane način života, a to se može postići jedino kad se krene od malih nogu, od vrtića i škole. Djeci je potrebno usaditi naviku vježbanja, a dva sata tjelesnog tjedno, koliko ga imamo u školama, za to nije dovoljno. Pogotovo nije dobro kad se i to malo nastave tjelesnog organizira kao dvosat, pa se učenici iscrpe i onda opet tjedan dana ništa. Škola bi trebala poučiti djecu i da se što više igraju u prirodi, ukoliko već ne idu u klubove da bi se organizirano bavili sportom. Problem je kod nas, za razliku npr. od Amerike, i to što sustav nije posložen tako da mladi mogu paralelno studirati i baviti se vrhunskim sportom. Uglavnom se odustaje od natjecateljskog sporta kad se krene studirati. Smatram da bi se trebalo razmišljati i u smjeru da se možda porezom na pušenje financira znatno više rekreativnih aktivnosti.

Klinček: Osim što je sport važan radi zdravlja, što nam iz osobnog iskustva možete reći zašto je još dobro baviti se sportom?
Da se nisam bavio sportom sumnjam da bih ikad upoznao toliko ljudi, toliko putovao i tako puno toga doživio. Bavljenje sportom djeci omogućava druženje i socijalizaciju. Kroz bavljene sportom razvija se i osjećaj pripadnosti, pogotovo u momčadskim sportovima. Sve je to jedna dimenzija za koju su zakinuti oni koje se ne bave nekim sportom. /razgovarala Ana-Marija Nemčić, 7.b; fotografije: Ivan Kuzmić; S.L./