Fred@school
Projekt završavamo druženjem na HRT-u
Kad ih kineskinja poslužuje u kafiću to je uredu, ali kad se Hrvat zaljubi u tu istu kineskinju to svima smeta. Oni kojima to smeta su talijanska zajednica u malom ribarskom gradu Chioggi, u venecijanskoj laguni, u kojoj Hrvat živi već 30 godina, pa ga smatraju svojim i kineska zajednica u istom gradu.
Ova ksenofobična (ksenofobija- jaka odbojnost, mržnja prema strancima, svemu što je tuđe) situacija čini zaplet filma „Shun Le i Pjesnik“, talijanskog redatelja Andree Segrea, za koji je nagrađen brojnim nagradama na filmskim festivalima. Mi smo taj film imali priliku gledati u sklopu projekta Fred@school, i njime smo završili projekt tokom kojeg smo gledali i raspravljali o četiri filma na temu imigranata.
Razgovarjući o ovom filmu sa Sandrom Maričić, novinarkom Hrvatskog radija, zaključili smo da je to film koji nam se sviđao više od prethodna tri zato što mu je tema ljubav. Ipak ta se ljubav između kineskinje i ribara Bepija, poznata po nadimku Pjesnik, kojeg glumi naš glumac Rade Šerbedžija, nije ostvarila jer okolina u kojoj žive nije spremna prihvatiti da ljubav može nadilaziti granice nacije i rase.
Gledajući ova četiri igrana filma shvatili smo da film ne mora biti samo laka zabava, već da se gledajući filmove može i puno toga naučiti. Kroz ovaj projekt mi smo se suočili s pitanjem imigranata, o kojem u školi inače nismo imali prilike razgovarati.
Isto tako važnim čini mi se i to što smo nakon filmova imali prilike raspravljati o filmu, vježbajući tako komunikaciju. Imali smo mogućnost govoriti, a da nas nitko ne ocjenjuje, da za izrečeno ne dobivamo jedinicu ili dvojku, što nas je ohrabrilo da sudjelujemo i iznosimo vlastita mišljenja o filmu. Razlika je bila velika nakon prve i zadnje rasprave o filmu. Dok su nam za prvu raspravu trebala tri školska sata jer je novinarka morala “izvlačiti” riječi iz nas, nakon četvrtog filma rasprava je potrajala jedan školski sat, a mi smo sami većinu vremena dizali ruke u zrak i pokušavali doći do riječi.
Valja napomenuti i da su sva četiri filma koja smo gledali bili europski filmovi koje inače baš nemamo priliku gledati. Gledajući ih zaključili smo da je u njima manje akcije, a više stvarnosti. U nekim trenucima ti su filmovi bili gotovo poput dokumentarnih, i više potiču na razmišljanje od tipičnih akcijskih filmova kakve smo navikli gledati.
O svojim iskustvima gledanja europskog filma i samom projektu Fred@school imat ćemo priliku razmjeniti mišljenje i s preostale četiri hrvatske škole koje su sudjelovale u ovom međunarodnom projektu. Bit će to 11. lipnja kad smo pozvane na zajedničko druženje u prostorima Hrvatske radio televizije. /Antonija Kos, 8.a; fotografije: S.L./