Drvena kuća

U JEDNOJ SOBI SPAVALO PO 10 OSOBA

Zidovi od hrastovih planjki, oblagali su se ljeskovim prućem, potom slojem blata i pljeve

Kad bi htjela, baka Marija Mikec,  svoju bi  kuću mogla dati rastaviti i preseliti je iz Bogačeva na neku drugu lokaciju jer ona živi u drvenoj kući. U vrlo dobro očuvanoj tradicionalnoj drvenoj kući, kakvih je sve manje u našem kraju, baka živi od 1947., a kuća je izgrađena 1934.

Bijela kućica, sa zelenom stolarijom, velika oko pedesetak kvadrata, sastoji  se od jedne sobe, kuhinje, hodnika i pomoćnog prostora koji baka zove komora. Iznad svih prostora nalazi se tavan, na kojem se nekad čuvala slama i sušilo meso i sir, a danas baka tamo čuva samo orahe. Kupaonice, vodovoda i kanalizacije u kući nema, a vodu baka nosi iz bunara u dvorištu, gdje se još nalaze staja i jedna manja drvena kućica koja joj  služi za spremanje alata.

Otkako joj je prije 9 godina umro suprug, baka sama živi u kući i žalosno kaže da je za nju sad prevelika. No, kad se doselila, u jednoj sobi spavali su ona i suprug, svekar i svekrva te suprugova sestra. – To vam je tak nekad bilo, i bilo je više sloge nego danas. U jednoj  sobi znalo je spavati i po desetoro ljudi. Kod susjeda Topića, u malo većoj kući, skupa je živjelo 25 članova družine – prisjeća se baka Mikec.

Pljeva umjesto armature

Pričajući s bakom i njenim susjedom Franjom Pofukom, doznali smo i  kako su se drvene kuće nekad gradile. Umjesto betonskih temelja, podlogu kuće činio je nasuti kamen ili cigla. Na to su se stavljale drvene grede, a potom  se podizali stupovi i zidovi. Zidovi kuće bili su od debelih hrastovih planjki. Nigdje se nisu koristili čavli, već se se planjke učvršćivale pomoću drvenih klinova i poprečnih greda. Na postavljene drvene zidove stavljalo se ljeskovo pruće, a na njega sloj ilovače pomiješane s pljevom. Pljeva je služila poput armature kako blato ne bi pucalo. Na prvi sloj blata, dolazio je još jedan sloj rjeđeg blata koji se zaglađivao rukom da površina bude što više ravna.  Kuća se zatim bojala vapnom, koje su također pripremali sami graditelji kuća. Kamen vapnenac nabavljao  bi se u obližnjem selu Vojnovcu, zatim su ga palili i potom gasili,  te od njega pripremali boju za krečenje. Bakinu kuću, posljednji put okrečio je lani njen unuk Daniel.

Naši sugovornici su nam kazali da se takve kuće lako zagrijavaju, a ljeti u njima nije prevruće, te u njima nema vlage. Razlog tomu su materijali od kojih su građene, te debljina zidova od oko 20 centimetara. Za izgradnju takve kuće, trebalo je oko 2 mjeseca, a bakinu je izgradio njen svekar uz pomoć susjeda, dok im je drveni namještaj i stolariju, koja je još sva originalna na cijeloj kući, izradio seoski „tišljar“.

Bakinu uščuvanu kućicu nerijetko zamijećuju i prolaznici kroz Bogačevo, a ponekad je kako nam je rekla baka i slikaju te se raspituju koliko je stara. /Katarina Pofuk, 8.c; fotografije: K.P./

Od ljubavi nismo siti, treba dobro jest i piti

Baka je u svojoj kući zadržala i nešto tradicionalnog namještaja. U kuhinji smo tako zamijetili zanimljiv drveni kredenc koji je izradio nekadašnji seoski „tišljar“.

Zid u kuhinji baka je ukrasila izvezenim zidnjakom na kojem piše: „Od ljubavi nismo siti, treba dobro jest i piti“. Zidnjak je na poklon dobila od svoje svekrve.