Što bih ja željela izmijeniti u svom životu? Kada bi me to netko upitao nespremnu i odmah očekivao odgovor, zaista ne znam što bih mu odgovorila. Vjerojatno ništa.
No, sada, kada sam malo razmislila, shvatila sam da prvo treba malo razmisliti o tome što je to zapravo moj život i što se sve u njemu događa. Shvatila sam da se zapravo sve tiče mog života. Sve što ja znam, čujem negdje, sve za što općenito znam ima nekakve veze s mojim životom. Čim meni do moje svijesti dođe nekakva informacija, ona automatski postaje jednim malim ili velikim djelom mog života.
Trenutno ja u svojoj glavi imam puno informacija vezanih za mene, za školu, za Svijet, za moju obitelj i sve su one dijelovi mog života. Možda ponekad poželim da imam neki novi najmoderniji mobitel, tipa iPhone 5, vilu na moru, bazen, da imam manje obaveza, ali kada okvirno gledate shvatili biste da su sve to neke materijalne sitnice ili možda neke veće stvari koje mi i čine zadovoljstvo u početku, ali kasnije opet imam neku novu želju koja potisne zadovoljstvo vezano za prijašnju ispunjenu želju. Naravno da i ja imam takvu želju i svi ih ostali imaju, ali ovako okvirno nemam nikakvu želju vezanu za osjećaje, obitelj, školu, zapravo neke osnove u životu, a da nisu vezane uz ništa materijalno. A znate zašto? Zato što ja to već sve imam. Svi mi imamo. Mi svi imamo osnovne potrebe čak i više od toga i zato ne shvaćamo kako nam je dobro i kako možemo biti sretni što sve imamo, a ne tražiti još i više.
Kad biste većinu nas pitali što želimo, sigurna sam da bi većina želja bili mobiteli, automobili ili takvo nešto, no postoji iznimka. Postoje ljudi kojima mobitel ne bi pao na pamet. Postoje ljudi koji ne znaju što je mobitel. Nevjerojatno, zar ne? Znate li koje su to osobe? Tko to razmišlja na drugačiji i kakvi to način? Tko tako govori? To govore gladna usta. To govore žedna usta. To govore usta na potpunom izmaku snaga. Ne moraju to biti samo ljudi iz Afrike, takvi se ljudi nalaze svuda oko nas.
Prošećite nekim glavnim dijelovima Zagreba, a da vas negdje ne zatekne neki prosjak i ne zamoli vas za dvije kune koje nama ne znače ništa, a njima znače više negoli mi to možemo uopće zamisliti. Vidjela sam takvih prosjaka na stotine i urezali su mi se u pamćenje, a time postali i dijelovi mog života. Ako su oni tako bijedni, kako je tek onima u Africi.
Želim izmijeniti upravo to. Želim bijedu, glad, nasilje i svu zloću ovoga Svijeta pretvoriti u suprotno značenje ovih riječi. Neki ljudi kažu da je ovako trebalo biti i da je život mali korak ispred vječnosti, ali zašto onda komplicirati? Zašto je ljudima ovako komplicirano u životima i zašto si oni sami dodatno kompliciraju materijalnim dobrima? Želim samo da svi ljudi imaju barem osnovne potrebe. Želim neka se daje i onim ljudima koji nemaju jer su i oni dijelovi mog života. /Katarina Pofuk 8. c ; mentorica: Brankica Raguž/
