Home O nama Putovanja Johannesburg - grad koji nikad ne spava

Johannesburg – grad koji nikad ne spava

Afrika

 

Učiteljica Martina Sokač na farmi krokodila Le Bonheur
Učiteljica Martina Sokač na farmi krokodila Le Bonheur

Učiteljica Martina Sokač pod zimskim praznicima bila je u Johannesburgu, najvećem gradu  Južnoafričke Republike.  Za čitatelje Klinčeka ispričala svoje dojmove o tom višemilijunskom gradu prepunom suprotnosti.

Nedavno ste bili u Johannesburgu u Južnoafričkoj Republici. Koliko se dugo putuje avionom do tamo?
Prosječno se putuje oko 14 do 18 sati, no u pojedinim slučajevima i oko 20-ak sati. Naravno, to uključuje i vrijeme presjedanja koje zna biti od 2 pa sve do 7 sati noćnog čekanja. Sam let traje oko 12 sati.

Johannseburg
Johannseburg

Kakva je klima u Johannesburgu i koje je godišnje doba bilo u vrijeme kad ste tamo bili u posjetu?
Bila sam u posjetu u vrijeme naših zimskih praznika. Kod njih je tad ljeto. Ljeta su im suha i vruća što je nama sasvim ugodnih 30-ak stupnjeva uz lagani vjetar.

Što Vas je najviše oduševilo u Johannesburgu?
Jozie, Jo’burg ili eGoli, kako sve zovu Johannesburg, prvo šokira. On je spoj ekstremnog siromaštva i ekstremnog bogatstva. Prljavština, smrad, a s druge strane dijamanti i sjaj; grad koji nikada ne spava. Usprkos svemu, taj će vas grad osvojiti svojim ljudima. Srdačnost, otvorenost, energija i pristupačnost ljudi je nešto što se ne zaboravlja, pogotovo u gradu koji su mediji etiketirali kao jednog od najozloglašenijih na svijetu.

Ima li nešto što Vas je rastužilo u vezi s tim gradom i zašto?
Mislim da svakoga može jako rastužiti siromaštvo na gotovo svakom koraku i uvjeti u kojima živi velika većina ljudi. Pri tome mislim život na ulici, pod mostovima, na otvorenom, nesigurnom, prljavom, sa stalnim pogledom na naoružane zaštitare, vojsku policiju, žilet ograde. Velik broj ljudi preživljava bez nade u bolje sutra, prepušteni sami sebi i milijunskoj metropoli.

Rekli ste da ste posjetili geto? Kako se živi u tom dijelu grada?

Soweto - siromašan dio Johannesburga
Soweto 

U nekoliko navrata posjetila sam geto tj.,nekoliko townshipova u getu i družila se s ljudima koji žive tamo. Proputovali smo Soweto, Daveyton te jedan od najopasnijih – Alexandru. Svakome tko dolazi prvi puta u Južnoafričku Republiku (bijelcima pogotovo), savjetuju da nikako ne ulaze tamo jer ste tamo laka meta pljačkaša. Život je opasan posebice u Hillbrowu i Alexandri. Bande, prljavština, droga, pljačke i sve ono što je nama nezamislivo, no u tim dijelovima živi oko 4 milijuna stanovnika. Nije neobično da usred krcate prometnice naletite na ovce i koze u prometu. Soweto je još koliko toliko OK jer je bio dijelom Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. Tamo se nalazi i kuća Nelsona Mandele, prvog crnog predsjednika JAR-a, tako da je prilagođeniji turistima i relativno sigurniji, no opreza nikad dosta.

Kakav ste dojam stekli o odnosima između crnog i bijelog stanovništva?
Rasizam je još uvijek prisutan, ali ne u tolikoj mjeri kao prije. Ljudi danas tamo žive u predgrađima koja su rasno raznolika, a koliko sam vidjela i osobno doživjela, mladi u urbanijim dijelovima grada polako su prekoračili granicu odvajanja te je međusobno druženje sasvim normalna stvar dok su townshipovi još isključivo područja za siromašnije.

Brai -roštilj na ulici
Braai – roštilj na ulici

Koje njihovo jelo Vam se osobito svidjelo?
Većina njihovih jela spravlja se na braaiu – roštilju, koji je izgovor za dobru hranu i druženje. Nerijetko se događa da usred turističke sezone bude mnoštvo požara radi neopreznog roštiljanja koje se čak odvija nasred glavne prometne ulice. Imala sam priliku kušati nojetinu, biltong (sušeno meso prethodno marinirano u mnoštvo začina), boereworse (kobasice od govedine, janjetine i začina), slastice melktart i koeksister, salate od voća i povrća, pap, chakalaka (ljuti umak uz kobasice), kotu. Omiljena hrana mi je boereworse, pap, melktart i hake (vrsta ribe) s roštilja.

Jeste li možda saznali nešto o njihovom osnovnom školstvu, razlikuje li se puno od našeg?
Državne škole su svima dostupne, no  mora  se platiti dio školarine ili čak i cijelu ukoliko se želi kvalitetno obrazovanje. U državnim školama razredi broje  40-ak učenika, dok privatni imaju samo 10-ak učenika. U školi uče obavezno engleski, afrikaans te jedan od 9 jezika, ovisno o pokrajini. Ocjene su od 1 do 7, a svaka ocjena ima i svoj detaljan opis.

Četvrt Alexandra
Alexandra 

Must Read