Medicinska škola

NAŠA IVONA POHAĐA JEDINU PETOGODIŠNJU SREDNJU ŠKOLU

Mrazović: Čujem da je gotovo nemoguća misija upisati medicinski fakultet nakon srednje medicinske. To je škola koja vas priprema za posao

Jedina petogodišnja srednja škola u Hrvatskoj je ona za medicinske sestre opće njege. Taj smjer u prvoj generaciji polaznika upisala je i naša bivša učenica Ivona Mrazović, sada učenica četvrtog razreda. Nju smo sreli na Smotri hrvatskog školskog filma u Sinju gdje je s kolegom iz Učeničkog doma Varaždin predstavljala eksperimentalni film “Run”, u kojem je sudjelovala izvođenjem jedne pjesme. Ivona nam je tom prilikom ispričala ponešto o svojoj školi i životu u domu.

Klinček: Školuješ se u Varaždinu za medicinsku sestru opće njege, je li to zahtjevan smjer i što ukoliko se neki učenik užasava krvi?
Ja sam prva generacija koja ide po novom petogodišnjem programu. Prve dvije godine imamo gimnazijski program, s tim da je pojačana satnica hrvatskog i matematike, a nakon toga u trećem razredu dobivamo samo stručne predmete, više nemamo ni matematiku ni hrvatski, što je problem ako planiramo maturirati. Zato su nam ove godine organizirali fakultativno pohađanje matematike i hrvatskog zbog  priprema za maturu. U četvrtom razredu zato imamo ukupno 18 predmeta, s tim da praksu imamo ujutro, a školu popodne. Mislim da je škola zahtjevna i da je treba pohađati snalažljiva i prilagodljiva osoba. Što se straha od krvi tiče,  mislim da to nije problem. S vremenom se navikneš i to postane normalno. Kreće se s jednostavnijim stvarima, a onda polako ide dalje. Kad sam se upisivala, pomalo sam se  bojala hoću li moći funkcionirati u takvim situacijama.

Klinček: Kako je organizirana praksa?
Razredi su podijeljeni u tri grupe, pa svaka grupa ide na određeni odjel i potom se izmjenjujemo. Za vrijeme školske godine praksu imamo u Općoj bolnici  u Varaždinu. Ta je praksa organizirana ovisno prema gradivu koje obrađujemo. Ja sam u trećem razredu bila na abdominalnoj kirurgiji, rodilištu i na pedijatriji. Praksu imamo i preko ljeta. Ta praksa traje tri  tjedna i možemo je odraditi u bolnici po svojoj želji. Ja sam tu praksu odradila na odjelu infektologije. Na ljetnoj praksi nastavnici nisu s nama i nadređena nam je glavna sestra. Na toj praksi stvarno radimo sve kao i svi „normalni“ djelatnici, sve nam daju raditi.

Klinček: Prije si pohađala i Srednju glazbenu školu u Varaždinu?
Da, no u trećem razredu sam bila prisiljena odustati baš radi prakse. No, nadam se da ću jednog dana nastaviti. Ako ne uspijem, onda ću  se kao i sada amaterski baviti glazbom. Sada pjevam u klapi Lucerne  već godinu dana.

Klinček: Može li ova škola učenike pripremiti za studiranje medicine?
Ovo je škola koja prvenstveno priprema za posao nakon srednje škole. Imamo mogućnost  upisati  i Veleučilište i postati više medicinske sestre. No, ako netko misli na medicinu, to baš nije dobra ideja. Čujem da je skoro nemoguća misija upisati medicinu nakon srednje medicinske škole.

Klinček: Kako ti je u domu, opiši nam jedan svoj uobičajeni domski dan?
Otkako su mi  sestre Tamara i Glorija u Varaždinu gdje pohađaju Medicinsku školu (Tamara) i Turističku gimnaziju (Glorija), u sobi sam s njima i dobro se slažemo. Ipak, nekad se i  posvađamo, a onda zivkamo mamu i ona rješava probleme. Dobile smo i mogućnost da uredimo sobu, pa smo je obojile po svom ukusu. Otkako imam praksu, dan mi počinje oko 7, 40. Nakon toga je doručak, praksa i učenje, slijedi ručak pa nastava. Nakon večere imamo u domu organizirane razne aktivnosti. Ja sudjelujem u glazbenoj, a imamo i sportsku  i  kreativnu radionicu, video skupinu i druge. Grupe se formiraju ovisno o interesima  samih učenika.

Klinček: Dopuštaju li vam u domu da uvečer izlazite u grad?
U domu imamo noćne čuvare i za izlazak treba imati dopuštenje roditelja, a kad se roditelji dogovore s odgajateljem,  nema problema ukoliko se pridržavamo pravila. U sobama  moramo  biti do 11 sati kad odgajatelji idu u pregled soba.

Klinček: Misliš li da je prerano otići s 14 ili 15 godina u drugi grad na školovanje i odvojiti se od roditelja?
Mislim da se ne treba bojati otići od kuće, jer kući se uvijek može vratiti. Ne treba se bojati nove sredine i odvajanja od roditelja, jer to po mom iskustvu nije ništa strašno. Da bi se bolje uklopili u novu sredinu,  preporučam i bavljenje nekim od ponuđenih aktivnosti, jer se tako steknu novi prijatelji i iskustva, a ponekad se dobije prilike i za putovanje, kao što sam ja sad dobila priliku da idem u Sinj. /Veronika Puškar, 8. c, fotografije: iz albuma Ivone Mrazović/