HomeGlavna temaPsiholog Krešimir Prijatelj: Odrasli su odgovorni ukoliko djeca igraju nasilne videoigre

Psiholog Krešimir Prijatelj: Odrasli su odgovorni ukoliko djeca igraju nasilne videoigre

Bitno je djeci omogućiti i aktivnosti koje se odvijaju uživo i mogu im pružiti osjećaj zadovoljstva i uspjeha, a ne samo kad ne znamo što ćemo s djecom davati im videoigre

U potrazi za odgovorima vezanim uz prekomjerno igranje video igrica razgovarali smo  s Krešimirom Prijateljem, psihologom Poliklinike za djecu i mlade grada Zagreba. On nam je na temelju iskustava iz rada s djecom koja prekomjerno igraju videoigre iznio i niz preporuka za roditelje djece s takvim problemima. Upozorio je i na klasifikacijske sustave koji mogu pomoći u određivanju primjerenosti neke igre za određenu dob. 

Krešo Prijatelj – psiholog Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba

Poliklinika se bavi i problemima vezanim uz različite ovisnosti djece. Imate li više prijava slučajeva vezanih uz probleme zbog prekomjernog igranja videoigara otkako nam je Covid 19 promijenio živote?

Da, ova situacija povećala je priljev pacijenata vezanih uz problem s videoigrama. To nije samo dojam nas u Poliklinici već to potvrđuju i različite svjetske organizacije. To je s jedne strane i očekivano s obzirom na izostanak mogućnosti za kontakte s vršnjacima. Izloacija je povećala interes djece za videoigrama i prema mojoj procjeni sad oko 95% djece svakodnevno igra videoigre.

Koji su pokazatelji ovisnosti o videoigrama?

Zasad još uvijek ovisnost o videoigrama nije klasificirana u dijagnostičkom priručniku za mentalne poremećaje. Još uvijek govorimo o poteškoći koja se manifestira kroz ponašanje u društvu vršnjaka, u obitelji te remeti školske obaveze. Granicu za ovisnost ne određujemo striktno prema nekom broju sati igranja igrica. Treba sagledati različite pokazatelje, procijeniti odvajaju li se djeca teško od videoigre, imaju li poteškoća u socijalnim odnosima, poteškoća u koncentraciji i slabi li im uspjeh u školi. Također treba uzeti u obzir i jesu li zapostavili tjelesne aktivnosti.

Što ako neko dijete igra i po deset sati dnevno?

Izvor – Deviantart, Izvor nalsovne fotografije – Youtube

To je stvarno zabrinjavajući podatak i naginje problemu. Mislim da je to informacija učiteljima i stručnim suradnicima da vide kako pomoći tom djetetu i roditeljima u postavljanju granica u igranju video igara.

Kakve su posljedice  ovisnosti?

Izvor – Crveni Nosovi

Kod ovisnosti razvija se osjećaj kao da nikad nije dovoljno igranja. Pojavljuje se osjećaj agresivnosti i stvaranja osjećaja da su sretni jedino kad igraju igrice. Takvoj djeci pada koncentracija i dolazi do poremećaja  grube motorike, može doći i do problema s pretilošću. Djeci se poremeti  ritam spavanja i budnosti. Djeca zamjene dan za noć, a to im u razvoju može predstavljati izuzetno velik problem. Roditelji koji nam dolaze žale nam se da ne znaju kako ujutro probuditi djecu, a zapravo je problem u postavljanju granica u igranju videoigara. Premda i na internetu postoji puno informacija o videoigrama, nekad to nije dovoljno kad se radi o mentalnom zdravlju djeteta i potrebno je potražiti stručnjaka za mentalno zdravlje kako bi se problem počeo rješavati.

Klasifikacijski sustavi PEGI i ESRB mogu pomoći oko procjene primjerenosti videoigre za određenu dob

Što biste savjetovali  roditeljima kakva pravila bi trebali postavljati svojoj djeci u vezi igranja videoigara?

Izvor – Pegi.info

Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije djeca u dobi do 2 godine ne bi trebala uopće biti pred ekranima (to se odnosi na sve ekrane: televiziju, računala, tablete, mobitele), a kod djece od  2 – 6 godina to vrijeme trebalo biti ograničeno na maksimalno 2 sata dnevno. Za djecu stariju od 6 godina nema konkretnih smjernica, no treba voditi brigu koliko dijete provodi u nekakvim tjelesnim aktivnostima, koliko vremena provodi u živim kontaktima s vršnjacima. S djecom je potrebno dogovoriti pravila oko vremena za igranje videoigara. Mogu se razlikovati za vrijeme kad je nastava i kad su praznici. U vrijeme praznika može i duže, ali opet do jedne granice koju postavi roditelj u dogovoru s djetetom. Neki nam roditelji kažu da ne dozvole djetetu igrati igrice, a ono gleda live streaming na Youtubeu, što može biti kao da igraju videoigru. I toga roditelji moraju biti svjesni kad  određuju granice igranja videoigara i boravka na internetu.

Roditelji bi se trebali informirati o videoigrama i preporučiti djetetu one koje smatra dobrim. U tome roditeljima može pomoći i sustav međunarodnih klasifikacijskih oznaka.  U Europi to je PEGI sustav (više o tom sustavu dostupno je na PEGI.INFO), a ESRB je američka klasifikacija. Te klasifikacije upozoravaju na ono što je neprimjereno s obzirom na dobnu kategoriju. Npr. ukoliko piše 7+ znači da je igrica primjerena za djecu iznad sedam godina. Bilo bi dobro i da se roditelji povremeno uključe u igranje s djetetom i procjene koliko je neka igrica dobra za njihovo dijete. Ne treba niti ignorirati dobre strane videoigara, kreativne aspekte, suradnju i bolje pamćenje što je dokazano nekim istraživanjima. Ima i videoigara koje potiču prosocijalno ponašanje, suradnju i kreativnost i djeci treba predložiti takve. No, igrice ne bi smjele zamjenjivati kontakt u živo. Bitno je djeci omogućiti i aktivnosti koje se odvijaju uživo i mogu im pružiti osjećaj zadovoljstva i uspjeha, a ne samo kad ne znamo što ćemo s njima davati im videoigre.

Mislim da je na nama odraslima odgovornost ukoliko djeca igraju nasilne videoigre.  Ne samo roditelja nego svih nas, koji to gledamo i dižemo ruke od toga. /Petra Kušec, Ivona Siladi, foto: interneti i S.L.7.b/

Novinarke -Ivona Siladi i Petra Kušec

Must Read