Umorni hodači dočekani tortom na dva kata
Planovi se ponekad poremete, no nekoliko nas prijatelja iz 6. b ne volimo odustajati od planova i svoju smo ideju odlučili provesti sami. To znači da smo sami otišli pješice na izlet na Kalnik jer se izjalovio plan da to učinimo u pratnji jedne naše učiteljice.
Roditelji su nam dali pristanak, a prekrasno vrijeme u subotu 7. 11. bilo je kao stvoreno za šetnju do Kalnika i zato nismo željeli odustati. S ruksacima na leđima ispred škole u 9:30 okupili su se Lea Hrandek, Marta Ban, Fran Košutić, Valerija Puškar i Lara Trušček.
Prvih nekoliko minuta dogovarali smo se kojom stazom ćemo ići. Obzirom da su Fran i Lara već bili na Kalniku pješice, dogovoreno je da budu vodiči. Osim sendvičima i sokovima opskrbili smo se i dalekozorom. Izdaleka smo kroz dalekozor promatrali Kalnik razgovarajući o tome koliko nam još vremena treba da stignemo. Možda najljepši doživljaj putem bio je kad smo vidjeli grupu od čak 5 malih srna. Pretrčale su livadom blizu nas, a dalekozorom smo ih promatrali kako odlaze u obližnje malo selo.
Putem smo se malo i odmarali, a glavna tema razgovora je bila Lein rođendan na koji smo svi bili pozvani poslije izleta. Dok smo pješačili prema Kalniku srelo nas je nekoliko ljudi koji su nas pitali znamo li put do Kalnika i čudili se što idemo sami. Na Kalnik smo već pomalo umorni došli u 12:15, što znači da smo hodali dva sata i 45 minuta. Na svojim mobitelima utvrdili smo da smo prošli 15.009 koraka. Na Kalniku smo se podijelili u dvije grupe. Jedna grupa (Marta i Valerija) popela se na Stari grad Kalnik, a druga (Lea, Fran i Lara) je odlučili ostati dolje. Druga je grupa iskoristila vrijeme za ispisivanje naših imena na stijenu. Ispisali smo ih flomasterom da ostane za uspomenu da je ekipa iz 6.b bila na Kalniku.
Nakon što su se Marta i Valerija spustile, krenuli smo u potragu za Leinim tatom koji nas je trebao povesti Lei na rođendan. Međutim došlo je do nesporazuma jer nas je on trebao čekati na parkiralištu ispod Starog grada, a on je čekao ispred crkve. To znači da smo onako umorni napravili još nekoliko koraka, ali ne baš puno jer smo se s Leinim tatom sreli na pola puta.
Bila je to avantura za pamćenje i dobar uvod u Lein rođendan gdje je umorne putnike čekalo osvježenje i fina torta na dva kata. /Lara Trušček, 6.b; foto: Fran Košutić, Marta Ban/
