Skip to Content

Čipovi u Tanji, Blaži i Felixu “govore” kako žive hrvatski vukovi

Zaštićena vrsta

ČIPOVI U TANJI, BLAŽI I FELIXU  “GOVORE”  KAKO ŽIVE HRVATSKI VUKOVI

Devedesetih godina u Hrvatskoj bilo svega pedesetak vukova

Crvenkapica jedna je od onih bajki koje se sigurno svi sjećamo zbog strašnog vuka koji pojede bakicu. U stvarnosti vukovi uglavnom bježe od ljudi i hrane se životinjama. Kad ne ulove neku divljač, zadovoljit će se glodavcima, insektima, strvinama pa čak i biljnom hranom. I proždrljivost vukova spada u područje bajke. Naime, prema istraživanjima vuk u prosjeku pojede dnevno oko  2 kilograma hrane.

Vukovi su u Hrvatskoj strogo zaštićena životinja jer su na popisu ugroženih životinja. Na web stranici   life-vuk.hr  piše da je još prije stotinu godina vukova bilo po cijeloj Hrvatskoj, a početkom 90-tih bilo je ih je svega pedesetak i to  u samo u Gorskom kotaru i Lici. Otkako je vuk na popisu ugroženih životinja te je i zakonom zabranjeno njegovo ubijanje broj vukova je porastao. Prema podacima za 2013. godinu, u Hrvatskoj živi između 142 do 212 vukova raspoređenih u oko 50 čopora.

U Hrvatskoj zaštićeno 1624 životinjske vrste i podvrste

Među njima su i Ines, Hilda, Felix, Tanja i Blaža. Naime, neki od vukova dobili su imena jer se u sklopu projekta LIFE-III projekt “Zaštita i upravljanje vukovima u Hrvatskoj” praćene aktivnosti vukova.  Neki poput spomenutih vukova praćeni su  telemetrijski (dobili su čipove s odašiljačima), a neki praćenjem tragova u snijegu.
Nismo pronašli podatke jeli  se njihov broj u posljednjih 5 godina povećao, no na internetu ima dosta tekstova o upadima vukova u naselja. Npr. ove godine u svibnju u selu Tugarama (Splitsko-dalmatinska županija) vukovi su jednom čovjeku zaklali 10 ovaca i jedno janje. Vlasnici janjadi su ogorčeni, ali svjesni su da se to događa – jer su se zapustile i šume i poljoprivredne površine više nama divljači. Nema zeca, nema divlje svinje, nema jarebice, bježe iz prašuma i vukovi nemaju što jesti. Jednostavno je narušena prirodna ravnoteža – rekao je stočar Ivica Điko, nedavno za Jutarnji list.

Zato da se ne naruši prirodna ravnoteža postoje i liste zaštićenih životinja. Na stranici skole.hr pronašli smo podatak da je u Hrvatskoj zaštićeno 1624 životinjskih vrsta i podvrsta.

A sad još nekoliko podataka o vuku. Najveći vukovi žive na području Litvanije, Bjelorusije, Aljaske i Kande. Bez repa su dugački do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm te mogu dostići težinu do 80 kg. Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arabijskom poluotoku. Dugački su do 80 cm bez repa, a teški su do 20 kg. Građom tijela vuk je prilagođen trčanju, osobito dugotrajnom kasu. U jednom danu vuk može prijeći udaljenost od 100 km.

Vukovi  tuguju za prijateljima

Vukovi žive u čoporima od 3 do 4 pa do 20 jedinki. U čoporima pravila određuju alfa mužjak i ženka. Novija istraživanja su pokazala da to nisu vukovi koji se bore za vlast u čoporu, nego vlast ostvaruju time što su roditelji. Utvrđeno je da uz roditelje  u čoporu žive i mlađi vukovi dok ne odu na neko drugo područje.

Vučje zavijanje piše index.hr može se čuti na udaljenosti preko 6 kilometara. Alfa i veći ukovi navodno proizvode dublje zvukove. Zavijanje je vukovima vrlo važno i zato što se oni često razdvajaju zbog većih šansi da ulove  plijen. Kad nešto ulove zavijaju da  prizovu i ostale na gozbu.

Zavijanjem upozoravaju i druge čopore da se drže dalje od njihovog teritorija.  Čopori se međusobno i napadaju, a tvrdi se i da su vukovi glavni uzrok smrti vukova.

Iako strašni, ako ne za bakice onda za ovce i svoje neprijatelje iz drugih čopora, vukovi su i snažno vezani za prijatelje iz svog čopora. Navodno  oko 6 tjedana tuguju nakon što im ugine prijatelj iz čopora. Dobru ćud pokazuju i prema mladima i svi zajedno, a ne samo otac i majka, brinu se o mladim vučićima u čoporu. /Josipa Đuran; foto: preuzeto s intenreta/

 

Zavijanje bijelih vukova