Skip to Content

Bili smo u tvornici smrti

U Poljskoj smo posjetili i Auschwitz

BILI SMO U TVORNICI SMRTI

U obilasku logora s jednim od naših vodiča


O načinu likvidacije oko milijun i 100 tisuća logoraša, ponajviše Židova i Roma, govore i hrpe limenih kanti od pesticida “Zyklon B” kojima se usmrćivalo logoraše u plinskim komorama

Jeza me obuzimala dok smo (26. 9. 2018.) razgledavali bodljikavom žicom okružen koncentracijski logor Auschwitz na čijem ulazu dominiraju željezom ispisane riječi: “Arbeit macht frei” (“Rad oslobađa”). Dvokatnice od cigle smještene među drvoredima jablana izvana ne odaju dojam strave koja se u njima dešavala od osnivanja logora 14. lipnja 1940. do 27. siječnja 1945., kad je logor oslobođen od strane Crvene armije (vojske tadašnje države Sovjetski savez)

Užas se skriva unutar zidova tih dvokatnica. Tamo ljude nije oslobađao rad već smrt. Na to podsjeća tisuće fotografija ljudi koje su Nijemci fotografirali po dolasku u logor, pa onda fotografije istih ljudi, više živih kostura, nakon nekog vremena provedenog u logoru. Te fotografije svjedoče kako se tu neljudski živjelo. Naš nam je vodič pričao da su fotografirani samo oni koji su duže vrijeme proveli u logoru. Neki nisu imali tu “sreću” polako umirati od gladi ili ropskog rada već su odmah po dolasku usmrćivani.

Svjedoče i kosa te kante pesticida

Kante od pesticida “Zyklon B”

Da su i oni bili tu svjedoče neke druge stvari koje su nas šokirale. U jednoj od soba tih dvokatnih tvornica smrti nalazi se nekoliko tona ljudske kose. Prije usmrćivanja logorašice su šišane jer njihova se kosa koristila za izradu neke posebne vrste tkanine.

Da su bili tu govore i na tisuće putnih kofera i torbi s ispisanim imenima. Na tisuće zdjelica iz kojih su jeli. Hrpe različitih osobnih stvari poput četkica za zube, cipela, proteza, štaka… govore potresnu priču o ljudima koji su bili žrtve  Hitlerovog režima. Naš nam je vodič ispričao da su neki logoraši radili samo na sortiranju stvari preostalih nakon usmrćivanja logoraša te da je dio tih stvari otpreman u bombardirane njemačke gradove. Sve se koristilo, pa i zlatni zubi koji su vađeni zarobljenicima prije pogubljenja kako bi bili pretapani u zlatne poluge.

O načinu likvidacije oko milijun i 100 tisuća logoraša, ponajviše Židova i Roma, govore i hrpe limenih kanti od pesticida “Zyklon B” kojima se usmrćivalo logoraše u plinskim komorama. Naš nam je vodič ispričao da je od puštanja plina do smrti nekoliko stotina ljudi naguranih u plinske komore trebalo oko 20 minuta. Rekao nam je i da su plinske komore najviše koristile u ljeto 1944. kad je samo u 2 mjeseca usmrćeno oko 400.000 Židova.

U plinskim komorama u jedan dan moglo se usmrtiti 4.146 ljudi

Vidjeli smo i maketu i nacrte plinskih komora čiji su pedantni konstruktori izračunali da u jednom danu mogu usmrtiti 4.416 ljudi. Polije nas je naš vodič odveo i u prostor krematorija u kojem su spaljivani leševi, čiji se pepeo idući dan prosipao u obližnje rijeke. Nekad nije bilo dovoljno vremena za spaljivanje krematorijima pa su leševi vani u jamama polijevani zapaljivim tekućinama i spaljivani.

Vodič nam je pokazao i tzv. ćelije za stajanje. To su bili prostori bez svjetla u kojima se čak nije moglo ni sjesti. Bili su manji od 1 m2. . Nalazili su se podrumu zloglasnog bloka 11. U njih su dolazilo po kazni. Neki su tamo došli npr. zato što su pod slamaricu sakrili kapu kojom su se željeli zaštiti od hladnoće. Vidjeli smo i te slamarice i krevete na dva i tri kata na kojima se spavali zajedno s mnoštvom uši i buha. Vidjeli smo i prostore u kojima su bile kupaonice koje su rijetko mogli koristiti, kao što su i vrlo rijetko, tek svakih nekoliko mjeseci imali prilike promijeniti odjeću i donje rublje.

Još gore bilo je logorašima smještenim u drvenim barakama u 3 kilometara udaljenom kompleksu Birkenau (tzv. Auschwitz II). To su bile nekadašnje štale. Štala u kojoj je nekad boravio 51 konj, bila je utočište za 400 logoraša. Na kraju našeg obilaska zloglasnog koncentracijskog logora vidjeli smo i te barake u kojima su ljudi masovno umirali od hladnoće i gladi. I tamo je naša je grupa, a i svi ostali posjetitelji koje smo vidjeli bila tiha i nekako sleđeni od užasa o kojem svjedoči postav današnjeg muzeja posvećenog najzloglasnijem koncentracijskom logoru u doba Drugog svjetskog rata.

Za sve ove grozote koje su se događale u Auschwitzu (ali i u brojnim drugim koncentracijskim logorima) u razdoblju od 1940. do 1945. kriv je zloglasni režim Adolfa Hitlera. To se nikad ne smije zaboraviti. Na problem zaborava  na jednom od natpisa u logoru upozoravaju i riječi filozofa George Santayane. “Oni koji se ne sjećaju prošlosti, osuđeni su da je ponavljaju. ” /Paola Tukša, 7.a: foto: S.L./